Design: *Marija.* // Slika: *Flickr.com.*
Komentari On / Off



Blog
Wind Majstorica
Miško
Zmajka
Vitae
Zelena
Fizy
Katrida
1977
Pjesma
Koraljka
Gogo
Euro
Rusalka
Fulvus
Ken
Sunčica

subota, 25.06.2011.

ZBOGOM

Ne znam da li si sada s Anđelima, ali nekako mi je lakše mislitio da jesi.
Ne znam ni da li si mislio na mene zadnjih dana svog života, ali ja na tebe jesam. Intezivno. Nekako sam te osjećala.
Ne, nisam znala da umireš, ali dolazio si mi u misli svakodnevno. Možda zato što ti je prije par dana bio rođendan, blizanac moj, možda si se i ti sjetio mog. Jer nekada davno bila sam tvoja. Najviše tvoja.
A onda....
Život krene u raznim tokovima, razdvaja se... Ponekad se ponovi spoji, ponekad ne.
Nisam te vidjela godinama i žao mio je. Tko je kriv, ti ili ja!? Oboje, ili nitko... Pustimo sada.
Znam da mi je jednom jedan dobar frend rekao "Idi vidjeti ga! Idi, jer već sutra može biti kasno. I bit će ti žao. A nećeš moći više ništa..."
I eto... Ne mogu više ništa. Kraj.
Nisam ti nikada rekla, ali sada ću - jako, jako si mi nedostajao u životu. Puno sam suza ispustila zbog tebe. To znam samo ja. I nitko više. Jer, nekako me bilo sram što "nemam" tatu. Što se tvoje ime pojavljuje samo na papiru, dokumentima... Kako isprazno.
I želim ti reći da te jako volim. I kad te nije bilo voljela sam te. I voljet ću te zauvijek. Ti si negdje duboko u meni, odavno. Odonda kad si me vodio na nogometne utakmice a ja sam bila tako ponosna. I tako sam željela biti muško, muško kao što si bio ti. Rekao si mi da si ponosan što sam djevojčica i da me baš zbog toga jako voliš. I ja sam se pomirila sa svojom ženskosti. Valjda.
I u životu sam muškarce mjerila po tebi. Ni jedan nije bio dovoljno dobar kao što si bio ti. Valjda je i to jedan od razloga što iza sebe imam dva neuspjela braka. U stvari, htjela sam tebe. Nedostajao si.
Tatice, kad si bio tako bolestan mogao si me zazvati. Bilo bi dovoljno samo jednom. Ja bih došla. Liječila sam i liječit ću još puno ljudi. Nisi mi dao mogućnost da budem uz tebe kad ti nije bilo dobro. Tako sam ponosna kad mi pacijenti kažu da imam laganu ruku i da hoće da im ja izvadim krv. Ti mi nisi dao mogućnost ni da te pomilujem. Nježno. S puno ljubavi.
Jutros si otišao. Zauvijek.
Ja ostajem. I dalje bez tebe, ali u srcu ostaješ zauvijek.
Hvala ti za one divne trenutke u mom djetinjstvu. Samo ću takve pamtiti.
Zbogom tatice. I počivaj u miru.
Volim te.

- 14:24 - Komentari (18) - Print - #


srijeda, 11.05.2011.

Onako usput...

Pisati blog svakih par mjeseci i nema nekog naročitog smisla. A opet, nekako se ne odvajam od ovog mjesta. Ne dolazim često, ali kad dođem - dođem rado. Prošetam tako poznatim mi mjestima, uvjerim se da ste svi dobro i to je otprilike to.
Pisati kao nekad jednostavno više ne mogu. Nekada mi je blog bio ispušno mjesto, voljela sam čitati vaše komentare, puno puta su mi otvorili oči. Jer, bilo je trenutaka kada nisam najbolje vidjela. Čavrljati s vama, često se smijati...
Mnogi "moji" blogeri kažu da blog nije više ono što je bio. Ili nam više ne znači onoliko koliko nam je nekada značio. Mijenjamo se...
Ne znam za vas, ali za sebe mogu reći da se mijenjam. Život mi je krenuo u nekom drugom smjeru, iskreno potpuno neočekivanom, ali ne mogu više kao nekad jednostavno pisati o tome. Ne ide iz mene.
Osim toga, nastojim čim manje vremena provoditi ispred kompjutera. Došli su ljepši i topliji dani, treba ih iskoristiti za šetnje, druženje, izlaske iz kuće. Ionako mi se život svodio na posao i kuću, sjedenje ispred lapa i klopanje kakvog usput spremljenog sendviča. Neću više.
Za ovu godinu su predvidjeli velike promjene u životu blizanaca. Moje su stigle. Mislila sam da je malo kasno, ali nije, sigurno je baš sada bio pravi trenutak.
A vjerojatno sam i sama pridonijela svemu.
Okrenuti list i krenuti nekim novim putem dokaz je da napredujemo, da idemo dalje, da smo spremni mijenjati se. Mijena je neizbježna.
Ja sam odlučila ne samo okrenuti novi list, nego promijeniti knjigu.

- 17:46 - Komentari (13) - Print - #


nedjelja, 12.12.2010.

Čestitka

Photobucket

Možda je još malo rano za čestitke. Nije ni važno.
Ja bih valjda htjela ovu godinu otpratiti čim prije.
Ne mogu se požaliti da mi je bila loša, ali za kraj... pa možda baš nije trebala završiti tako.
Pretužna sam za bilo kakve postove. U nadi da će vrijeme izliječiti ozljede. Vrijeme zna biti dobar prijatelj.
A vama, dragi moji blogeri, jedan topli i ugodan Božić želim. U krugu svojih najdražih i najvoljenijih. I jednu veselu Novu, razigranu i otkačenu.
Od srca, Kora.

- 12:03 - Komentari (32) - Print - #


nedjelja, 05.12.2010.

APEL protiv nasilja na ulici

Photobucket

Cijela Hrvatska je čula za slučaj Luke Ritza, dečka iz Zagreba kojeg su, ni krivog ni dužnog, pretukli na ulici i zbog posljedica divljačkih udaraca dečko je preminuo. I ja sam se, kao i mnogi tada, zgražala nad cijelim slučajem, tim više što su zlodjelo počinili maloljetnici.
A sada pročitajte šta se dogodilo noćas u centru Rijeke, ispred vrlo popularnog kafića Capitano, na obali.
Moja kćer, kojoj je 20 godina, izašla je sinoć van sa svojom prijateljicom, koja je godinu dana starija, sa svojim dečkom, kojem su 22 godine i sa svojim tatom, kojeg viđa rijetko jer ona studira i uz to radi preko studentskog centra, a tata joj također radi često van grada pa su susreti rijetki. Uz to moram dodati da smo ja i njezin tata rastavljeni već desetak godina, da je ona tu rastavu vrlo teško podnijela i da u tim rijetkim susretima s njim zaista uživa. Vrlo je ponosna što njen tata ima volje i vremena izaći s njom, što ga je upoznala sa svojim dečkom i što su sinoć proveli jednu ugodnu večer. Barem je tako trebalo biti.
Moram još napomenuti da je prijateljica koja je bila s njima u društvu čak i neki rod po njihovoj lozi.
Dakle, kad su izlazili iz poznatog kafića da bi otišli kući, vani ih je dočekalo tridesetak, da TRIDESETAK mladih dečki, vjerojatno većina maloljetnika i počeli im dovikivati da stari pedofil izlazi s mladim curama. Nakon toga nagrnuli su na njih i počeli ih udarati, ne birajući pritom tko je žensko a tko muško. Njih trideset na dvije cure i dva muškarca.
Posljedice: cura odmah prebačena na hitnu, cipelarili su je po glavi dok je ona bespomoćno ležala na podu. Dečko moje kćeri izrazbijan po glavi, najvjerojatnije fraktura nosa, otečen do neprepoznatljivosti. Nije htio ući u kola hitne jer su u međuvremenu došli policajci i odvodili moju kćer, koju su također tukli balavci, jer je vrijeđala policiju. A vrijeđala ih je jer je htjela znati gdje joj je tata, nije ga više nigdje vidjela i rekla je da se ne miče s mjesta dok ne sazna šta joj se desilo s tatom.
Naša vrla policija nije se osvrtala na njene molbe i nakon toga vjerojatno i uvrede, nego su je stavili u auto i odveli u policijsku stanicu. Tamo su joj prijetili da će joj napisati kaznu od 10.000. kuna zbog vrijeđanja policije.
Pošto su vidjeli ozljede po licu na njoj i njenom dečku ipak su pozvali kola hitne da dođu u stanicu, ali nisu odustali od prijetnji kazne od 10.000. kn. A ona je sva u panici i sigurno u šoku, plakala i dalje psovala sve skupa, tražeći od njih samo da joj kažu gdje joj je tata.
I šta sada komentirati pitam ja vas????
Kakvu mi to policiju imamo? Koga oni štite i na čijoj su strani?
Mnogi ovaj post mogu shvatiti kao apel povrijeđene majke, ali vjerujte mi da bi reagirala isto da je bilo tko drugi u pitanju. Po profesiji sam medicinska sestra i puno puta sam imala prilike vidjeti posljedice nasilja. Uvijek me to zgražavalo. A kad čujem da skupina muških tuče žensko stvorenje, e pa onda zaista ne znam kako to nazvati a ostati fin i u granicama normale.
Ovaj slučaj srećom nije završio tako da su nekoga ubili. Ali mogao je završiti tako. A zašto? Zato jer više ne možemo slobodno šetati cestom i biti sigurni da netko tu večer nije nabrijan da te istuče, pretuče ili čak ubije.
Normalno da sam van sebe zbog cijelog slučaja. Neka se svatko od vas stavi u moj položaj i pokuša shvatiti kako se osjećam. Sve što se desilo može se desiti, ali od policije ovakva reakcija... Pa dobro, čime se ti ljudi bave?
Znači, kćer više ne može izaći sa svojim ocem popiti piće jer će možda neki divljak to protumačiti kao da tip ima mlađu curu 25 godina? Pa taman da i je tako, tko je taj tko će nekomu suditi ili ga mlatiti zbog dobne granice? Taman da i vidite na cesti čovjeka od 45 godina koji hoda s curom od 20, pa šta? Svatko ima pravo na svoj izbor, zar bi ga trebalo kažnjavati zbog toga? Kome on to radi nažao?
Ne znam kakav epilog će dobiti ovaj slučaj. Bojim se za curu koju su cipelarili na podu, jer ima glavobolje i loše se osjeća. Moja kćer je zasad dobro, ali trauma koju je doživjela nije tako bezazlena. Trajat će još dugo.
A našoj vrloj policiji poručujem: BRAVO DEČKI!!!! Naplaćujte vi kazne i dalje za uvrede, to je najbitnije u današnjem društvu. Nemojmo se osvrtati što po ulici šetaju divljaci i razbojnici, bitno je da vas je cura od 20 godina uvrijedila.
Malo vas je vrijeđati, premalo. Trebali bi doživjeti isto. Trebali bi doživjeti da vaše kćeri budu premlaćene jer su s vama izašle popiti piće. Trebali bi ih gledati na hitnom traktu kako bespomoćno leže, a vi ih ne možete ni prepoznati jer su promijenile izgled. Ne zbog šminke, nego zbog KRVI i HEMATOMA.
Prebolno je sve ovo.
Lijepa moja Hrvatsko, kojim putem ideš?????????????

- 16:52 - Komentari (28) - Print - #


ponedjeljak, 29.11.2010.

Susret

Photobucket

Ema je ispijala toplu kavu na aerodromu i gledala u veliku tablu ispred sebe. Bila je vidno uzbuđena, čekala je avion koji će joj dovesti osobu koju nije vidjela više od 10 godina.
I vrijeme je nekako stalo. Do dolaska aviona preostao je još čitav sat, a ona nikako nije bila strpljiva žena.
No odlučila je opustiti se bar na tren, jer vječito je bila u nekoj strci. Uzeti si ovaj sat čekanja kao nekakav relax.
Misli su joj odlutale godinama unazad, još onda kad je upoznala Suzanu. Bilo je to u srednjoj školi. Sjetila se one nježne i plahe djevojke, potpuno nesigurne u sebe.
Kad ju je ugledala prvi put odmah ju je preplavio zaštitnički osjećaj. Bila je tako krhka i jedina u razredu izgledala je kao djevojčica. Držanje joj je bilo skučeno, sakrivala je to što nema grudi. Zbog svega toga Ema joj je pomagala kad god je bila u nevolji, jednostavno joj je bila draga. A Ema je bila prava lavica kad se trebalo boriti za svoje prijateljice.
Suzana je brzo shvatila da se na Emu uvijek može osloniti, da je uvijek tu negdje, u blizini. Tim više što je Suzani umrla mama godinu prije polaska u srednju školu, a Ema je bila jedina osoba nakon majke kojoj se počela povjeravati i kojoj je vjerovala.
Ema se dobro sjeća i kad se Suzana zaljubila. Bila je to ona prva ljubav koja je u Suzaninom slučaju bila i jedina. Prva, prava, jedina. Ema se nasmiješila, voljela je Suzanu i bila je sretna zbog nje. Iako sama nikada nije uspjela ostvariti tu pravu ljubav za cijeli život. U biti, nije joj bio jasan taj pojam ljubavi za cijeli život.
Bez obzira što su ona i Suzana bile toliko različite nikada nisu prestale biti prijateljice. Ni kad se Suzana udala, rodila prvu, pa onda drugu prekrasnu djevojčicu. Ni kad su se prije desetak godina razišle, jer život im je počeo ići u različitim smjerovima. Živjele su daleko jedna od druge, ali zahvaljujući napretku tehnike čule su se vrlo često. No nije to isto. Nije isto kontaktirati preko fejsa, skajpa i mejla ili vidjeti se "face in face".
A sada... Došao je trenutak kad će Ema napokon zagrliti svoju dragu prijateljicu Suzanu, osjetiti ponovo stisak njene tople ruke. Gledati one njene začuđene smeđe oči, podragati joj gustu dugu kosu i čvrsto ju zagrliti. I moći blebetati s njom do besvjesti. Sigurno neće ni spavati prvih dana i noći, pa imaju si toliko toga za reći. Postojati će samo njih dvije, potpuno same, posvećene jedna drugoj. I smijati će se kao nekada, hihotati se u gluho doba noći. Jedino neće biti Emine mame da im pokuca na zid susjedne sobe dajući im do znanja da su preglasne.
Pločica na velikoj tabeli se okrenula i označavala Suzanin let na prvom mjestu. Što je značilo da se avion upravo spušta.
Ema je nabrzinu platila svoju kavu i uzbuđena krenula prema izlazu ne bi li što prije ugledala prijateljicu.
I napokon ju ugleda.
Mršavica Suzana hodala je prema ulazu aerodroma dok joj je vjetar razbarušio kratko ošišanu kosu. Bila je drugačija, vidjela je to Ema odmah. No bez obzira na promjene, prepoznala bi ju između milion drugih ljudi. Njena Suzana je tako jedinstvena i posebna. Barem Emi.
Osjetila je kako joj topla suza klizi niz obraz. Bila je to suza sreće, suza koja je označavala uzbuđenje i sreću što je ponovo ugledala jedno tako drago joj stvorenje. Koje joj je neizmjerno falilo sve ove godine.
Kada je Suzana napokon ušla u predvorje sa svom svojom prtljagom, Ema je potrčala prema njoj i snažno ju zagrlila. Ni jedna ni druga nisu bile sposobne izgovoriti ni riječi, ali to nije bilo ni potrebno. Držale su jedna drugu sigurno punu minutu i onda se pogledale.
-Sam Bog zna koliko mi je drago da si tu - progovori prva Ema.
-Presretna sam što te ponovo vidim - odgovori Suzana. - Ni sama ne vjerujem da si ispred mene. Ti, moja Ema.
Moja zaštitnica i savjetnica, moja vjenčana kuma i kuma moje kćerke Tamare.
-Ha, ha - na to će Ema. - Pa to nam dođe kao da smo neki rod.
-I više od toga - reče Suzana.
-Pa dobro Suzana, kad smo već kod kumovanja, fali još jedna kuma, kuma tvoje kćerke Serene.
-Da - sjeti se Suzana, - čula sam se nedugo s Ewom. Rekla je da bi jako voljela biti s nama ovih dana.
Ema se značajno nasmiješi.
-Čuj Suzi, imam iznenađenje. Za nepuna 24 sata pridružit će nam se i Ewa. Nije mogla odoljeti, morala je i ona prisustvovati povijesnom sastanku. Na kraju krajeva, ovaj susret ne bi bio potpun bez naše Ewe. Nećemo nikada zaboraviti da smo bile nerazdvojni trojac.
-Jupi!!! - uzvikne Suzana. - Ma ti si fantastična. Samo tebi može poći za rukom okupiti nas ponovo. Oduvijek sam voljela tu tvoju osobinu, kad nešto naumiš, ali stvarno naumiš, to i ostvariš.
-Hm - ponosno će Ema - ima u tome istine. Zaista sam željela ponovo nas tri zajedno. I abrakadabra, tu ste. A sada, trk do auta, idemo na ručak pa na trač partiju u nedogled. Požuri, vrijeme leti. Želim iskoristiti svaku sekundu našeg susreta.
I potrčaše obje prema izlazu.
Da ih je netko sa strane gledao pomislio bi kako su to još uvijek vesele zaigrane djevojčice.
U tom trenutku su to i bile.
-----nastavlja se-----

- 06:44 - Komentari (14) - Print - #


četvrtak, 25.11.2010.

Riječki blogeri

Naravno da smo se našli i ove godine, onako za kraj, da pozdravimo staru, da obilježimo roćkase u ovom mjesecu (imamo mi strijelčica i škorpijica), da se nasmijemo, da se ugodno družimo, da se malo guze smrznu, da se nekima noga ukoči, a drugima kičma....
Kako god, bilo je super. Nije velik broj, jer eto neki nisu uspjeli doći, ali i ovaj broj je sasvim zadovoljavajući. Par sati na hladnom svježem zraku za nas je bilo pravo uživanje.
Ponovit ću po stoti put, moji blogeri su prva liga. Uvijek bili i ostali. Čak i oni koje nisam uspjela vidjeti, oni iz ravne Slavonije, iz Dojčlanda, Australije... Nikad me niste razočarali i vjerujem da nećete ni ubuduće. Isto tako ni ja vas.
Ljubim vas sve, do nekog ponovnog susreta.

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

- 11:55 - Komentari (18) - Print - #


petak, 19.11.2010.

Letjeti



Jednom, ne tako davno, vozila sam auto-putem po Italiji. Bilo je neko gluho doba noći i ni žive duše na cesti. Mjesec je bio pun i savršeno mi je osvjetljavao put.
Odjedanput osjetih fantastičan osjećaj. Ja, sama, u beskrajnom prostranstvu. Imala sam osjećaj da letim. I još bolje, osjećaj slobode letenja, oslobađanja cijelog mog bića.
Predivan osjećaj.
Priroda koja me okruživala, vedro nebo puno zvijezda i ogroman pun mjesec toliko su me ispunili u tom trenutku da ću ga zauvijek pamtiti.
Sjećam se dobro da je na trenutak vrijeme stalo, da smo postojali samo priroda i ja. Da sam disala punim plućima i da smo ja i moj golfić letjeli zajedno sa zvijezdama.
I da sam sama sebi rekla kako nikada, ama baš nikada, ne smijem zaboraviti letjeti.
Bio je to doživljaj meni od velikog značaja. Jedan težak životni period bio je iza mene i tim letom osjetila sam se oslobođena i potpuno preporođena.
Od tada je prošlo desetak godina.
Dolazili su i prolazili svakojaki trenutci. Oni lijepi i manje lijepi. Teški, naporni i totalno opuštajući. Tužni i veseli, u biti mix svega i svačega. Tko god me pozna dobro zna da se meni i oko mene uvijek nešto događa. Prilično interesantno. Za mene se može svašta reći, ali 2 stvari ne - sa mnom nikada nije dosadno ni monotono.
Vjerojatno sama privlačim brdo događaja i isto tako postajem akter u pričama. Ponekad svojevoljno, a ponekad me gurnu znajući da ću se dobro snaći. Poput mačke, na sve četiri.
Šalu na stranu, bez obzira na moju nepresušnu energiju i volju, na moj totalno pozitivan životni stav, sve to ponekad umori, zamori, iscrpi.
I stjera me u kut. I polomi mi krila.
Na trenutak okružili su me neki zločesti ljudi. Ljudi koji su bijesni po samom svom rođenju, puni neke negativne energije, ljudi koje ja nikada neću moći shvatiti. Moj sklop funkcionira na sasvim drugačijem nivou. Daleko sam od savršenog, ali još dalje od zločestog. Hvala Bogu.
Ti isti zločesti ljudi uspjeli su me slomiti. Uspjeli su me stjerati u kut, natjerati me da se osjećam loše i usamljeno. Da izgubim volju izaći iz svoje kućice, jedinog mjesta gdje se osjećam sigurno.
Sve do trenutka kad ugledah jato ptica kako leti. Sve do trenutka dok i sama ne osjetih potrebu pridružiti se jatu i ponovo početi letjeti. Malo u jatu, malo sama, ali letjeti. Osjećati se poput ptice i znati da mogu sve što hoću.
Jer, zaboravila sam. Uspjela sam zaboraviti osjećaj od prije desetak godina. Nisam smjela.
Koliko god da su teški ovi prvi ponovni letovi, svaki dan se osjećam bolje.
I primjećujem osmjehe nekih iskrenih ljudi oko sebe. I skrivene poglede.
Tu negdje osjećam i podršku.
I znam da ima još puno letova ispred mene koje ću uspješno savladati.

- 12:34 - Komentari (12) - Print - #


četvrtak, 04.11.2010.

1,2,3 - ekšn!!!

Da li netko ima predstavu kako to izgleda kad jedna blizančica šuti više od godinu dana? Ovo "šuti više od godinu dana" nemojte doslovno shvatiti, jer to bi značilo da ni ne dišem. Ili da mi je netko odrezao jezik. Srećom, nijedna od dvije solucije nije točna. Hvala Bogu.
Blogerska šutnja proizašla je iz više razloga. Najviše zbog nemogućnosti posjedovanja kvalitetnog interneta, kojeg u zadnja 4 mjeseca uopće nisam imala. Malo sam zatupila, priznajem, lako se zaboravi baratati nečim ako to ne radiš duže vremena. Samo dok sam ušla u Photobucket, jer staru lozinku više ne znam of course, pa ljudi moji, sve se promijenilo, drugačije je... Bedasta sam, svijet ide naprijed, jučer više ne postoji. E pa neće mene pregaziti, nekako mi je uvijek uspjevalo biti u toku.
Dakle, kad blizančica šuti više od godinu dana ne zna ni sama odkuda da počne. Pametan bi krenuo otpočetka, ali je li to moj slučaj!? Zbrkana, ubrzana, itd, za mene postoji milion početaka. Pa ulovite me, ako možete.
Prošetala sam malo blogovima, nekih više nema, neki su u novom ruhu, neki pišu vrlo malo i rijetko, neki... Najmanje je onih čvrstih i postojanih koji se ne daju. I koji ovaj blog vole, bez obzira na fejs i ostale prisutne novotarije. Fejs nikako ne možemo zaobići, prisutan je skoro u svakom domu. I nije to tako loš način komuniciranja, pogotovo s ljudima koji su ti jako daleko, koje nismo vidjeli godinama... Naravno da i na fejsu visim svakodnevno, tako se osjećam više u toku svih zbivanja. No blog je ipak nešto drugo. Ajmo reći moja prva internetska ljubav. A prvu ljubav ne zaboravljaš. Bilo dobro ili loše. Doduše, ja se zaista moram pohvaliti da nemam nekih neugodnih iskustava na blogu. Dapače, upoznala sam par krasnih ljudi i s nekima od njih ostvarila baš pravo prijateljstvo. No to se zna, zna se da se riječki blogeri i dalje okupljaju, nije važno u kojem broju, ali komuniciramo IN LIVE redovito. I to me jako veseli.
Kao što se zna, a možda i ne, odselila sam u Treviso, zbog posla. Veneto je općepoznat kao bogatija pokrajina u Italiji, pa rekoh - aj da probam. Zezam se, za mene posla ima u svim pokrajinama, zavisi samo kakve uvjete ti pružaju. Ovaj grad je nekako zlatna sredina, nije predaleko od Rijeke, a uslovi su sasvim solidni. U ovih godinu dana što sam tu dobro sam pohvatala končiće i shvatila pravila igre. I kako stvoriti nova pravila u svoju korist. Fakat, trebala mi godina puna. Ali mislim da prilagodba traje toliko, nisam neki izuzetak.
Osim pravila igre morala sam prokužiti gdje se smjestiti pa da to bude TO. I zato sam prošli mjesec preselila u stan u kojem, vjerujem, ostajem duže vrijeme. Uvela telefon, dugo željeni ADSL i sve šljaka. Na nivou, grazie Dio. Kutije sam manje - više raspakirala, stvarčice su na svom mjestu, manje - više, fale još detalji koji su meni izuzetno važni. A to su slike na zidovima, vaze, ukrasi na policama,... sve to je dio mene. Već kad stan nije moj, a ono bar ti detalji.
U stanu gdje sam živjela prije zid mi je krasila slika Merlinke u crno-bijeloj tehnici. Nekako kad mi je bilo ružno pogledala bih u nju i sve mi nekako s njom ljepše. Ljepotica poput nje izmami ti bar smiješak. U ovom stanu ne mogu joj naći mjesto. Možda s vremenom, ali sada ne. Pa sam zato stavila sliku jedne druge ljepotice, koja u mom srcu nema konkurenciju.


Ona i 2 maskice iz Venezie. Toliko.
U kuhinji postavih ovu:


Poklon od drage prijateljice, a piše recept za prijateljstvo. Koje ja nesebično unesem u kuhinju, jer baš i nisam neka kuharica. U biti znam, ali ne volim kuhati.
Pogled s balkona izgleda ovako:


A pekara gdje kupujem izvrstan kruh i popijem odličnu kavu je ovo:


Znam da zvuči čudno, pekara i kafić, ali vjerujte mi da Talijani imaju smisla za biznis i da ovo dvoje zajedno idu odlično. Mirisi kolača i kruha na lijevoj strani i miris kave, kakaa i čaja na desnoj, izludi vam osjetila njuha. Počne odmah kruliti u trbuhu, a ima magnetski učinak da potrošite malo više nego ste namjeravali.
Sve u svemu vrlo naporna godina. Ispunjena poput šipka, dobrim i lošim. No rezime je pozitivan. Negdje sam pročitala prognozu za slijedeću godinu i predviđaju mi sve bolje i bolje. Tako nekako bi trebalo biti. Nisam se bezveze trudila sve ovo vrijeme, trebala bi početi berba tih posijanih plodova.


- 13:08 - Komentari (29) - Print - #


nedjelja, 24.10.2010.

Proba

Samo proba. Za početak. Nakon više od godine dana nepisanja treba se opet "ušaltati".
Brzo ću ja to.

- 00:33 - Komentari (7) - Print - #


<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.